DEV Community: Digital Power Investigation

Dodikov digitalni insajder: Tajni poslovi i ruske veze Dražena Višnjića

Digital Power Investigation — Sat, 10 Oct 2026 00:30:10 +0000

Ugovor je došao prvi. Nezavisni nadzor još je bio tek zamisao.

Kada je Dražen Višnjić javno objasnio tehnološki projekat, Vlada Republike Srpske već je bila potpisala ugovor vrijedan BAM 57 miliona s kineskom kompanijom ELINC. Predložena kombinacija bila je jasna: kineski hardver i softver, ruske organizacione prakse i izraelska obuka.

Na pitanje ko će nezavisno sprečavati zloupotrebe, Višnjić je odgovorio da razmišlja o tom modelu.

Njegovi odgovori, objavljeni u CAPITAL-ovoj istrazi od 10. oktobra 2025. o kineskim, ruskim i izraelskim komponentama projekta, razotkrili su redoslijed prioriteta. Vlada je već obavezala javna sredstva za moćnu infrastrukturu. Njen tehnološki rukovodilac mogao je ponuditi uvjeravanja o zaštiti, ali ne i uspostavljen sistem nezavisnog nadzora.

Hvalio je ruske mehanizme „kontrole i nadzora“ u ime zaštite djece. Opisao je sistem raspoređen na 15 lokacija, koji bi povezivao javne institucije i, potencijalno, privredu. Insistirao je na tome da će sistem štititi, a ne napadati.

Od građana se tražilo da prihvate njegov opis sistema čiji ugovor, konfiguraciju, pravila pristupa i zaštitne mehanizme nisu mogli nezavisno provjeriti.

Taj problem nije bio usamljen.

Pod Višnjićevim rukovodstvom, Agencija za informaciono-komunikacione tehnologije Republike Srpske, poznata kao AIKT, pokrenula je i tender za oglašavanje vrijedan BAM 1 milion. Nabavka je uvrštena u plan javnih nabavki samo 12 minuta prije objavljivanja tenderskog obavještenja. Agencija je, odvojeno od toga, potvrdila planove za saradnju s Mihailom Zvinčukom, vođom ruske propagandne mreže Rybar.

U avgustu 2025. pojavio se još jedan dokumentovani trag: upitnik koji je istraživao zaobilaženje sankcija, alternativne bankarske kanale i plaćanje kriptovalutama. CAPITAL je izvijestio da je upitnik proslijeđen sa službene adrese elektronske pošte AIKT-a. Agencija je negirala umiješanost.

To su različiti događaji, s različitim dokaznim osnovama. Zajedno otkrivaju javnu instituciju čije su ambicije rasle brže od njene odgovornosti.

Republika Srpska je jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine, a ne nezavisna država. Njena digitalna infrastruktura nalazi se unutar države koja graniči s Evropskom unijom. Odluke donesene u Banjoj Luci zato imaju posljedice koje prevazilaze organizacionu šemu jedne agencije. One utiču na javne institucije, podatke građana, regionalne finansijske kanale i bezbjednosne interese susjednih zemalja.

Višnjić je osoba koja povezuje ovu priču: diplomac vojne akademije, policijski stručnjak za presretanje komunikacija, međunarodno priznati službenik za borbu protiv visokotehnološkog kriminaliteta, predsjednički savjetnik, direktor kompanije prema medijskim izvještajima i, konačno, čelnik agencije kojoj je povjerena informaciona bezbjednost.

Njegove stručne reference dale su mu autoritet. Političke veze otvorile su mu vrata. Dokumentovani trag pokazuje šta je uradio s jednim i drugim.

Sistem za prisluškivanje i politički zaštitnici

Najraniji dostavljeni prikaz Višnjićeve karijere počinje unutar Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske.

U izvještaju iz oktobra 2011. o praksama prisluškivanja, novinar Slobodan Vasković opisao je Višnjića kao diplomca vojne akademije u Beogradu koji je potom služio u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Oko 2008. prešao je u MUP Republike Srpske.

Taj prikaz dokumentuje njegovu vojnu prošlost prema objavljenom izvještaju. Ne navodi konkretnu dužnost u vojnoj obavještajnoj službi. Osjetljivo prikupljanje obavještajnih podataka opisano u tekstu odnosi se na njegov kasniji policijski rad.

Vasković je Višnjića smjestio neposredno za komande opreme za prisluškivanje.

Ministarstvo je nedavno bilo kupilo približno BAM 1,5 miliona vrijednu opremu za nadzor i prisluškivanje od beogradske kompanije Vizus. Ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo potvrdio je nabavku. Vasković je izvijestio da je značajan dio novca stigao iz Dodikovog predsjedničkog kabineta.

Ranija nabavka opreme, približno dvije godine prije toga, koštala je oko BAM 2,5 miliona.

Nijedan od tih iznosa nije opisan kao isplata Višnjiću. Pitanje je bilo ko upravlja sistemima, ko kontroliše pristup i da li su zakonska ograničenja prisluškivanja opstala nakon kadrovskih promjena u ministarstvu.

Vaskovićevi izvori iz MUP-a opisivali su uklanjanje iskusnih službenika i njihovu zamjenu kadrovima lojalnim Dodikovom Savezu nezavisnih socijaldemokrata, SNSD-u, i predsjedničkom savjetniku Milošu Čubriloviću.

Konkretna optužba protiv Višnjića bila je tehničke prirode, ali s ozbiljnim posljedicama. Vasković je izvijestio da je Višnjić, bez odobrenja, omogućio preslušavanje prisluškivanih razgovora na većem broju računara nego što je dozvoljavala softverska licenca.

U izvještaju je navedeno i da je rukovodilac Zlatan Mitić smijenjen nakon što ga je kritikovao. Čubrilović i načelnik kriminalističke policije Zoran Mandić označeni su kao ljudi koji su štitili Višnjićev položaj i napredovanje.

Čađo je negirao zloupotrebu opreme. Vasković je naveo da je i skupštinska komisija za bezbjednost podržala stav ministarstva.

Te suprotstavljene tvrdnje ne mogu se razriješiti prihvatanjem samouvjerenosti bilo koje strane. Potrebni su izvorni dokumenti: spiskovi ovlašćenih operatera, sistemske dozvole, nalozi za prisluškivanje, evidencija pristupa i odluke o smjenama službenika.

Sistem za prisluškivanje ne prikuplja samo informacije. On koncentriše moć nad ljudima čije komunikacije prolaze kroz njega. Profesionalni odnosi, povjerljivi izvori, poslovni aranžmani i političke veze postaju dostupni onome ko raspolaže odgovarajućim pristupnim ovlašćenjima.

Proširivanje pristupa preslušavanju zato nije beznačajan spor oko licence. Ono mijenja broj ljudi koji mogu čuti prisluškivani materijal i otežava praćenje njegove upotrebe.

Pitanje koje je Vasković otvorio 2011. bilo je isto ono koje će se vraćati kroz Višnjićevu kasniju karijeru: kontroliše li institucija svog tehničkog stručnjaka ili ga politička zaštita stavlja izvan djelotvornog institucionalnog nadzora?

Pet godina kasnije, sasvim druga institucija učvrstiće njegov profesionalni ugled.

Priznanje FBI-ja, pa pitanja o dokazima

Dana 26. maja 2016, Banjaluka.com izvijestila je da je šest članova Odjeljenja za visokotehnološki kriminalitet MUP-a Republike Srpske dobilo priznanja direktora FBI-ja za međunarodnu saradnju.

Višnjić, tada načelnik odjeljenja, bio je među njima.

Međunarodnu operaciju „Port Royal“ predstavio je kao veliki uspjeh, pripisujući joj hapšenje nekoliko desetina kriminalaca.

Priznanje mu je donijelo profesionalnu referencu korisnu i izvan zemlje. Nije bio samo politički imenovani službenik koji tvrdi da se razumije u računare. Vodio je osjetljiv istražni rad i sarađivao s američkim organima za sprovođenje zakona.

To iskustvo čini njegove kasnije odluke težim za opravdavanje neznanjem. Načelnik odjeljenja za visokotehnološki kriminalitet razumije značaj kontrole pristupa, postupanja s dokazima, potrebnih odobrenja i razlike između službenog uvjeravanja i postupka koji se može provjeriti.

Do oktobra 2017, međutim, njegovo bivše odjeljenje našlo se pod drugačijom vrstom provjere.

Izvještaj od 27. oktobra, koji je BN prenio sa portala SrpskaCafe, opisao je anonimnu prijavu protiv Višnjića i njegovih bivših kolega. Policijski funkcioner Darko Ilić potvrdio je da je tužilaštvo naložilo policiji da prikupi dodatne informacije.

Prijava je dovodila u pitanje upotrebu opreme koju je FBI obezbijedio tokom operacije „Port Royal“, sprovođene od marta 2014. do oktobra 2015.

Otvarala je i pitanje postupanja s informacijama prikupljenim na osnovu sudskih odobrenja. Da li je materijal uredno dostavljen sudu? Da li je kopiran na spoljne diskove i predat osoblju FBI-ja?

To su pitanja o zakonitosti čuvanja i predaje dokaznog materijala, a ne samo o administrativnoj urednosti. Materijal prikupljen na osnovu sudskog odobrenja mora ostati pod kontrolom organa koji je dozvolio njegovo prikupljanje.

Prijava je dovodila u pitanje i Višnjićeva putovanja u Švajcarsku i Rusiju tokom 2015. i 2016. Putni nalozi, odobrenja, finansijska dokumentacija i izvještaji s tih putovanja neophodni su da bi se utvrdio njihov službeni osnov.

Citirano izvještavanje dokumentuje nalog za provjeru prijave. Ne utvrđuje konačnu tužilačku odluku.

Taj nedostajući ishod je važan. Javnost mora znati šta su istražioci provjeravali, da li su utvrdili nepravilno postupanje i kako je tužilaštvo okončalo predmet. Anonimna prijava nije presuda. Nalog za istragu nije oslobađajuća odluka.

Kada su ta pitanja postala javna, Višnjić je već bio napustio MUP i postao Dodikov savjetnik.

Taj prelazak odveo ga je iz odjeljenja čiji je rad bio predmet provjera u predsjedničku savjetničku strukturu. Karijera je nastavljena. Citirani prikaz istrage nije ponudio njen zaključak.

Američko priznanje pomoglo je da se potvrdi njegova stručnost. Dodikov kabinet obezbijedio mu je sljedeću funkciju.

BAM 6 miliona za patent za liječenje sepse

U novembru 2020. Višnjićevo ime pojavilo se u kontroverzi daleko od visokotehnološkog kriminaliteta.

BN-ova istraga o javnom ulaganju od BAM 6 miliona u predloženi lijek za sepsu, objavljena 6. novembra, dovela je u pitanje farmaceutski projekat povezan s ljekarom Dušanom Ninkovom.

BN je izvijestio da je Ministarstvo zdravlja Republike Srpske ugovorilo kupovinu udjela od 25 odsto u patentu. Ministarka finansija Zora Vidović naložila je Investiciono-razvojnoj banci da preuzme vladinu obavezu plaćanja kroz tri rate od po BAM 2 miliona.

Vlasnička struktura kompanija iznijela je političku vezu na vidjelo.

Prema BN-u, među vlasnicima kompanije Tesla Bioscience bili su Vlada, Ninkov i beogradski Iris Institut. Portal je naveo biznismena Dragana Vasiljevića kao vlasnika Iris Instituta, a Višnjića kao njegovog direktora.

Ta prijavljena direktorska funkcija smjestila je bivšeg Dodikovog savjetnika unutar vlasničkog lanca farmaceutskog projekta finansiranog javnim novcem.

Nije utvrdila da je Višnjić lično primio BAM 6 miliona. Iznos se odnosio na javno ulaganje. Njegova uloga bila je upravljačka i institucionalna.

Jasno očuvanje te razlike usmjerava provjeru prema pravim dokumentima, umjesto prema izmišljenoj ličnoj isplati.

Koja patentna prava je Vlada kupila? Koja nezavisna procjena vrijednosti je opravdala cijenu? Koje istraživačke faze i rezultati su bili uslov za ulaganje? Koje rate su odobrene i zaista isplaćene? Kakvi klinički, komercijalni ili finansijski rezultati su uslijedili?

Udio u patentu nije dokazano djelotvoran lijek. Osnivanje kompanije nije dokaz da njen proizvod funkcioniše. Javno finansiranje ne nadomješta naučnu potvrdu koja nedostaje poslovnom prijedlogu.

Vlada je poreskim obveznicima dugovala više od obećanja budućeg medicinskog uspjeha. Dugovala im je dokumentovanu provjeru prije preuzimanja finansijskih obaveza i obračun rezultata nakon toga.

Višnjićeva prijavljena funkcija dodaje još jedan sloj odgovornosti. Politički povezani direktor koji učestvuje u korporativnoj strukturi javnog ulaganja mora očekivati provjeru sukoba interesa, odnosa, načina odlučivanja i vrijednosti koju je javnost dobila.

Dostavljeni materijal identifikuje finansijski aranžman i vezu s kompanijom. Ne pruža potpun obračun razvoja lijeka niti povrata javnog ulaganja.

Ista Investiciono-razvojna banka koja se pojavila u ovom farmaceutskom finansiranju kasnije će se pojaviti u izvještavanju o privlačenju ruskih investicija. To ne pretvara projekte u jedinstvenu šemu. Pokazuje kako se javne finansijske institucije entiteta ponovo pojavljuju u politički favorizovanim inicijativama.

Vašingtonov opis Dodikovog sistema

Dana 5. januara 2022. Ministarstvo finansija SAD javno je opisalo političko okruženje u kojem je Višnjićeva karijera napredovala.

U saopštenju o sankcijama Dodiku i njegovoj povezanoj medijskoj mreži, Ministarstvo je optužilo Dodika da koristi javnu funkciju za bogaćenje korupcijom i da je izgradio mrežu političkog pokroviteljstva u korist sebe i svojih saradnika.

Saopštenje je opisalo dodjeljivanje državnih ugovora i monopola bliskim poslovnim saradnicima.

Bavilo se i kontrolom medija. Ministarstvo finansija optužilo je Dodika za zakulisnu kontrolu Alternativne televizije, ATV-a, uključujući zahtjev da politički osjetljivo izvještavanje dobije njegovo odobrenje. Navelo je da je javni novac usmjeravao prema televiziji u koruptivne svrhe.

To je bila procjena američke vlade o Dodiku i njegovoj mreži. Nije bila zaseban nalaz Ministarstva finansija protiv Višnjića.

Njena relevantnost je ipak neposredna. Ministarstvo je opisalo sistem u kojem se ugovori, politički pristup i medijski uticaj međusobno pojačavaju.

Unutar tog sistema tender za oglašavanje nije politički neutralan samo zato što ima broj javne nabavke. Strano partnerstvo ne postaje bezazleno zato što ga agencija nazove obrazovnim. Tehnološki ugovor ne stiče javni legitimitet zato što ga službenik opisuje kao zaštitni.

Odgovorni zvaničnici moraju pokazati šta javnost dobija, kako se biraju dobavljači, koji odnosi utiču na odluke i ko može da sprovede ograničenja.

Višnjić je prošao kroz nekoliko dijelova tog institucionalnog okruženja: policiju, predsjedničko savjetovanje, direktorsku funkciju navedenu u izvještajima i još jedno ministarsko savjetničko mjesto.

Godine 2024. dobio je funkciju koja je objedinila ta iskustva.

Nova agencija, stari insajder

Dana 7. februara 2024, Mondo je izvijestio da će Višnjić zamijeniti Denisa Turkanovića na čelu AIKT-a.

Turkanović je bio prvi direktor agencije osnovane samo nekoliko mjeseci ranije. Višnjić je stigao sa savjetničke pozicije kod ministra Željka Budimira.

Njegova biografija odgovarala je potrebama vlasti: bivši načelnik odjeljenja za visokotehnološki kriminalitet sa stranim operativnim kontaktima, iskustvom savjetovanja Dodika i poznavanjem političkog rukovodstva.

Nadležnosti agencije bile su široke. Obuhvatale su informacionu bezbjednost, nadzor nad sprovođenjem bezbjednosnih mjera, elektronsku upravu i širi tehnološki razvoj.

Te funkcije smjestile su AIKT blizu sistema preko kojih institucije rade, a građani komuniciraju s javnom upravom. Bezbjednosne odluke koje se tamo donose nisu samo pitanje kupovine opreme. One se tiču administrativnog pristupa, zavisnosti institucija od određenih sistema i zaštite informacija.

Višnjić je razumio nedostatke.

U intervjuu za Glas Srpske iz aprila 2024. o zastarjelim propisima za sajber bezbjednost, tvrdio je da postojeći zakoni ne odgovaraju savremenim prijetnjama. Rekao je da tokom prethodne dvije decenije digitalizacije sajber bezbjednost nije bila pravilno ugrađena u taj proces.

Promovisao je sajber akademiju i priznao pravne i tehničke nedostatke koji su uticali na predloženi sistem socijalne karte.

Taj intervju je suštinski dio dokumentovanog traga. Pokazuje da je direktor prepoznavao opasnost izgradnje digitalnih sistema bez dovoljnih pravnih temelja.

Sljedećeg mjeseca, prema CAPITAL-ovom izvještavanju, Vlada je potpisala ugovor od BAM 57 miliona s ELINC-om i pokušala da ga sakrije od javnosti.

Nabavka se odnosila na dugoročan tehnološki aranžman. CAPITAL je opisao desetogodišnji ugovor o softveru i kasnije izvijestio da projekat kombinuje kinesku opremu, ruske bezbjednosne prakse i izraelsku obuku.

Portal je naveo da je ELINC u vlasništvu kompanije China Electronics Corporation i da se matična kompanija nalazi na američkoj crnoj listi.

Taj odnos s dobavljačem zahtijeva preciznu procjenu usklađenosti s propisima, a ne paušalne tvrdnje da svaka povezana transakcija automatski krši američki zakon. Zahtijeva i objašnjenje zašto je izabran taj dobavljač, koje alternative su razmatrane i koje rizike je Vlada prihvatila.

Ugovor je potpisala Vlada. Dostupni prikaz ne identifikuje Višnjića kao potpisnika. Njegova dokumentovana odgovornost proizlazi iz rukovođenja AIKT-om i njegove javne odbrane i objašnjavanja predloženog sistema.

Zvaničnici koji su potpisali i finansirali ugovor ostaju odgovorni za svoje odluke.

U međuvremenu, sljedeća upadljiva nabavka agencije nije bila nezavisna revizija niti javno objavljivanje tehničkih detalja. Bio je to veliki paket promocije.

Dvanaest minuta, milion maraka

Dana 7. juna 2024. AIKT je objavio tender vrijedan BAM 1 milion bez poreza za dvanaestomjesečni okvirni sporazum o medijskom oglašavanju.

BAM je oznaka za konvertibilnu marku, valutu Bosne i Hercegovine. Za agenciju koja je tek uspostavljala svoje poslovanje, to je bio značajan planirani trošak promocije.

Gerilina istraga, pripisana nadzornom portalu Pratimo Tendere, objavljena 10. juna, utvrdila je da nabavka nije bila navedena u prvobitnom planu javnih nabavki.

Izmjena kojom je dodata objavljena je samo 12 minuta prije tenderskog obavještenja.

Taj razmak ne dokazuje kada su službenici počeli da pripremaju nabavku. Dokumentuje koliko je malo vremena prošlo između javnog objavljivanja izmijenjenog plana i pokretanja postupka.

Specifikacije su nametale zahtjevne uslove.

Ponuđači su morali imati određene mogućnosti televizijske distribucije i pristup studijima u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu i Trebinju. Morali su imati pet snimateljskih ekipa, pet montažnih jedinica i dron. Traženo je i iskustvo sa sličnim ugovorima ukupne vrijednosti najmanje BAM 1 milion.

Svaki zahtjev postavljao je novi uslov između potencijalnog ponuđača i ugovora.

Nadzorni portal uporedio je specifikacije s ranijom nabavkom u Trebinju koju je dobila A Media, povezana s ATV-om, i upozorio da uslovi mogu ograničiti konkurenciju.

To poređenje ukazalo je na razlog za provjeru. Nije utvrdilo konačnog pobjednika AIKT-ovog tendera, kojeg citirana istraga nije identifikovala.

Ta razlika ne ublažava problem nabavke. Ona ga precizno određuje.

Konkurencija se može suziti prije nego što ponude stignu. Zahtjevi koji prate postojeću operativnu infrastrukturu određenog pružaoca usluga traže jasno obrazloženje nužnosti. Zvaničnici moraju pokazati zašto su ti kapaciteti potrebni javnoj službi, a ne samo da ih neki ponuđač posjeduje.

Zašto tri studijske lokacije? Zašto pet ekipa i pet montažnih jedinica? Koji obim javnog informisanja je zahtijevao toliku produkciju? Kako je agencija namjeravala da mjeri rezultate?

Ta pitanja postaju još oštrija uz opis Ministarstva finansija SAD o javnom novcu koji jača Dodikovu medijsku mrežu.

Višnjić je neposredno prije toga tvrdio da je sajber bezbjednost godinama zanemarivana. Njegova agencija sada se spremala da kupi vidljivost vrijednu milion maraka.

Vidljivost nije isto što i transparentnost. Oglašavanje govori građanima ono što institucija želi da čuju. Objavljivanje dokumentacije omogućava im da provjere šta je uradila.

Deset dana poslije tenderskog obavještenja, druga najava pokazala je pravac institucionalnih veza AIKT-a.

Vrata otvorena Rybaru

Dana 17. juna 2024. Rybar je objavio da su njegov vođa Mihail Zvinčuk i Višnjić dogovorili saradnju na Balkanu.

Prema Detektorovoj istrazi od 5. novembra o Rybaru i predloženoj medijskoj školi, planovi su uključivali medijsko obrazovanje i druge zajedničke projekte.

Detektor je prenio Rybarovo slavljenje tog razvoja: „Naša ekspanzija dostigla je novi nivo.“

Agencija je potom, u julu, potvrdila Detektoru da će započeti saradnju sa Zvinčukom.

Do novembra portal je izvještavao o planovima za sporazum koji bi uključivao medijsku školu i saradnju s lokalnim fakultetima.

Institucionalna odluka je ključna činjenica. Nije bila riječ samo o fotografiji čiji su značaj kritičari preuveličali. AIKT je sam potvrdio planiranu saradnju.

Dokumentovani trag utvrđuje odluku da se taj odnos razvija. Ne utvrđuje da je svaka predložena škola, svaki sporazum ili svaki dio obuke na kraju sproveden.

Identitet budućeg partnera činio je odluku neodbranjivom kao razumnu politiku informacione bezbjednosti.

Detektor je opisao Rybar kao ruski propagandni instrument. Izvijestio je da su zemlje EU sankcionisale Zvinčuka zbog podrške djelovanju koje podriva teritorijalni integritet, suverenitet i nezavisnost Ukrajine.

Portal je prenio i upozorenje EU da bi saradnja kršila sankcioni režim Unije.

Agencija kojoj je povjerena informaciona bezbjednost nudila je institucionalni status mreži koja služi narativima Kremlja tokom ruskog rata protiv Ukrajine.

Nazivanje projekta medijskom školom nije brisalo njegovu političku funkciju.

Medijska obuka gradi profesionalne odnose. Oblikuje navike izbora izvora, predstavljanja događaja, distribucije sadržaja i komunikacije s publikom. Organizacija koja teži uticaju dobija više od publike kada uspostavi veze s lokalnim komunikatorima. Dobija posrednike koji njena tumačenja mogu prenijeti u poznata okruženja.

Službena saradnja dodaje još jednu prednost: legitimitet.

Javna agencija i lokalni akademski partneri daju stranoj organizaciji status koji ne može steći samo objavljivanjem sadržaja na internetu. Oni joj pružaju institucionalni ulaz.

To je propust u Višnjićevoj odluci. AIKT je morao podvrgnuti predloženi odnos bezbjednosnoj provjeri i provjeri usklađenosti sa sankcijama prije nego što mu je dao svoje ime.

Umjesto toga, agencija je potvrdila planove za saradnju.

Potpuni sporazumi, prepiska, budžeti, spiskovi uključenih institucija i evidencija aktivnosti potrebni su da bi se utvrdilo koliko je odnos odmakao. Javna potvrda već utvrđuje ko je odlučio da ga pokrene.

Upitnik o sankcijama i službeno poštansko sanduče

Dana 11. avgusta 2025. CAPITAL je objavio upitnik koji je istraživao zaobilaženje sankcija i plaćanje kriptovalutama.

Portal je naveo da je pregledao dokument i da je on institucijama proslijeđen sa službene adrese elektronske pošte AIKT-a.

Njegova navedena svrha bila je mapiranje resursa i procjena mogućnosti saradnje s ruskom Nižnjenovgorodskom oblašću u informaciono-komunikacionim tehnologijama.

Neka pitanja ličila su na uobičajenu provjeru uslova za ulaganje: brzina interneta, pokrivenost optičkom mrežom, laboratorijski kapaciteti, dostupna infrastruktura, tehnički standardi i registracija patenata.

Druga su išla za sasvim drugačijim ciljem.

Upitnik je pitao koje pravne strukture Republika Srpska nudi ruskim tehnološkim kompanijama. Raspitivao se o posredničkim izvoznim rutama prema Evropskoj uniji, uključujući rute preko Srbije i Turske.

Tražio je zaštitu od onoga što je nazvao sekundarnim sankcijama EU. Pitao je za finansijske kanale izvan EU, uključujući kineske i arapske banke.

Istraživao je transakcije kriptovalutama, uključujući stabilne kriptovalute, odnosno stablecoine, i tražio informacije o bankama koje nude platne kanale „otporne na sankcije“.

Raspitivao se i o carinskim aranžmanima nezavisnim od platformi EU i garancijama u slučaju da evropske vlasti blokiraju izvoz.

To su bila pitanja o mogućnostima zaobilaženja sankcija, a ne samo o prilikama za razvoj softvera.

CAPITAL je ta pitanja smjestio unutar postojeće službene saradnje. Republika Srpska započela je saradnju s Nižnjenovgorodskom oblašću 2018. Portal je opisao i delegaciju Investiciono-razvojne banke koja je potencijalnim ruskim investitorima predstavljala investicioni profil entiteta.

Upitnik je bio odvojen od medijske inicijative Rybara. Dokumentovani tragovi odnose se na različite partnere i svrhe, ali vode preko prijavljenog institucionalnog kanala iste agencije.

AIKT je negirao bilo kakvu vezu s upitnikom.

Agencija je navela da te teme nisu u njenoj nadležnosti i sugerisala da se neko predstavljao kao da djeluje u njeno ime.

Taj odgovor nije razriješio CAPITAL-ov navod o dokazu povezanosti sa službenom adresom elektronske pošte.

Adresa pošiljaoca koja izgleda službeno sama po sebi nije dokaz identiteta ovlašćenog zaposlenog. Zaglavlja poruka, serverska evidencija, zapisi pristupa nalogu i interna uputstva potrebni su da bi se razlikovalo ovlašćeno slanje od zloupotrebe, kompromitovanja naloga ili lažnog predstavljanja.

To su upravo podaci koje agencija za sajber bezbjednost mora sačuvati i pregledati.

Ako je slanje bilo neovlašćeno, AIKT je imao bezbjednosni incident koji je trebalo istražiti. Ako je bilo ovlašćeno, imao je institucionalnu odluku koju je trebalo objasniti.

Objavljeni odgovor nije identifikovao pošiljaoca niti pružio tehničke nalaze potrebne da se ta protivrječnost razriješi.

CAPITAL-ovo izvještavanje nije utvrdilo Višnjićevo lično autorstvo. Nije utvrdilo ni završenu transakciju kojom su sankcije zaobiđene.

Utvrđeno je postojanje dokumenta s izričitim pitanjima o zaobilaženju sankcija, prijavljene veze sa službenim komunikacionim kanalom i demantija agencije koji je ostavio suštinsko pitanje bez odgovora.

Upitnik je zadirao i u pitanja koja prevazilaze samostalna ovlašćenja entiteta. Međunarodni trgovinski aranžmani su nadležnost države. Upitnik ne može Republici Srpskoj dati ovlašćenja koja ustavni okvir Bosne i Hercegovine dodjeljuje drugdje.

Rizik nije bio ograničen na ruskog investitora koji traži pogodan put za plaćanje. Institucije i preduzeća u Bosni i Hercegovini snosili bi posljedice svakog nezakonitog omogućavanja takvih poslova.

Pozivanje agencije na evropske programe u njenom demantiju dodatno je naglasilo protivrječnost: predstavljala se kao institucija koja traži evropsko povezivanje, dok je dokument navodno proslijeđen s njene adrese istraživao zaštitu od evropskih ograničenja.

Odgovor pripada provjerenom izvještaju o incidentu, a ne još jednom promotivnom saopštenju.

Ruske prakse kontrole, predstavljene kao zaštita

Do oktobra 2025. Višnjić je javno branio projekat ELINC-a na seminaru o digitalnim pravima i bezbjednosti novinara i aktivista.

CAPITAL je njegove odgovore objavio 10. oktobra.

Rekao je da kineski sistemi obezbjeđuju tehnologiju, ruske prakse organizacione metode, a saradnja s Izraelom obuku.

Hvalio je ruske mehanizme „kontrole i nadzora“ u vezi sa zaštitom djece i rekao da će se te prakse primjenjivati i ovdje.

Predloženi sistem, objasnio je, štitio bi kritičnu infrastrukturu kroz sektorske aranžmane koji obuhvataju zdravstvo, javnu upravu, energetiku i finansije.

Djeca bi imala poseban paket zaštite. Institucije bi se povezivale preko 15 lokacija, a pristup bi bio ponuđen i malim i srednjim preduzećima.

Rekao je da sistem neće čitati sadržaj komunikacija i opisao opremu kao uobičajene zaštitne zidove, odnosno firewalle, koji obrađuju metapodatke povezane sa sajber prijetnjama.

Te izjave zaslužuju tehničku provjeru, a ne automatsko prihvatanje ili automatsko odbacivanje.

Zaštitni zid po definiciji nije platforma za masovni nadzor. Relevantna pitanja tiču se toga šta je ova konkretna instalacija podešena da pregleda, zadržava, blokira i dijeli.

Metapodaci nisu informacije bez sadržaja i značaja. Zavisno od toga koja se polja prikupljaju, oni mogu otkriti veze, aktivnosti uređaja, vrijeme komunikacije i obrasce, bez prikazivanja samog sadržaja poruke.

Specifikacije moraju utvrditi koji podaci ulaze u sistem, ko im može pristupiti, koliko dugo se čuvaju i koje su upotrebe dozvoljene.

Administrativni pristupni podaci su važni. Dozvole za održavanje na daljinu su važne. Evidencija aktivnosti je važna. Mogućnost promjene pravila filtriranja je važna.

Važan je i pravni mehanizam koji sprečava da bezbjednosna funkcija postane sredstvo praćenja političkih protivnika ili ograničavanja novinarstva.

CAPITAL je izvijestio o dodatnim elementima predložene arhitekture: 15 čvorišta do 2027, data centar na Elektrotehničkom fakultetu u Istočnom Sarajevu i glavni centar za podršku u Kragujevcu.

Te lokacije otvaraju još jedan skup odgovornosti. Koja institucija upravlja svakom komponentom? Koja kompanija kontroliše održavanje? Ko drži administrativne pristupne podatke? Koji pristup prelazi državnu granicu?

Isti CAPITAL-ov izvještaj povezao je otkrivanje detalja s vladinom konferencijom održanom 11. aprila u Banjoj Luci, zatvorenom za novinare i javnost. Portal je izvijestio da je prezentacija govorila o institucijama i djeci, ali se odnosila i na medije koji proizvode „loše vijesti“.

Taj izraz zahtijeva istragu u kontekstu nabavke sistema i njegove planirane upotrebe.

Izvještavanje koje dovodi vlast u neprijatnu situaciju nije sajber napad. Politička kritika nije zlonamjerni softver.

Višnjić je javno negirao da će sistem služiti kontroli medija. Njegov demanti ne zamjenjuje tehnička ograničenja i zakon koji se može sprovesti.

CAPITAL je prenio kritiku advokata Aleksandra Jokića zbog nabavke rješenja prije uspostavljanja odgovarajućeg pravnog okvira i nezavisne kontrole.

Redoslijed je ostao ključni nedostatak.

Ugovor od BAM 57 miliona već je bio potpisan. Na pitanje o nezavisnom nadzoru nad zloupotrebama, Višnjić je rekao da razmišlja o tom modelu.

Bio je to isti direktor koji je u aprilu 2024. upozoravao da digitalni sistemi prestižu svoje pravne temelje.

Prepoznao je problem. Njegovo objašnjenje nije pokazalo da ga je Vlada riješila.

Ostavka koja nije dovršila odlazak

Dana 13. novembra 2025. CAPITAL je izvijestio da je Višnjić podnio ostavku, ali da ona nije prihvaćena.

Na pitanje da li je direktor smijenjen, premijer Savo Minić odgovorio je da nije.

Na pitanje da li je podnio ostavku, Minić je rekao: „Ja nisam vidio.“

CAPITAL je izvijestio da Višnjić tog dana nije odgovarao na njegove pozive.

Taj prikaz nije utvrdio završen odlazak. Utvrdio je prijavljenu ostavku, neprihvaćen izlazak s funkcije i premijera koji nije htio ili nije mogao da razjasni položaj direktora.

Nije ponudio ni obračun s odlukama agencije.

Pismo ostavke ne može objasniti oblikovanje tendera za oglašavanje. Ne može utvrditi zaštitne mehanizme tehnološkog sistema niti potvrditi identitet pošiljaoca upitnika o sankcijama.

Ne može otkriti šta je potpisano s Rybarom.

Odgovornost Vlade nije se završavala pitanjem da li će zadržati ili zamijeniti jednog direktora. Ona mu je dala ovlašćenja. Potpisala je veliki tehnološki ugovor. Kontrolisala je institucionalne mehanizme preko kojih su njegove odluke morale biti provjeravane.

Javnosti su potrebne naknadne kadrovske odluke i dokumentacija o svakoj disciplinskoj, bezbjednosnoj, nabavnoj ili tužilačkoj provjeri.

Novembarski izvještaj dokumentuje neizvjesnost u tom trenutku. Ne utvrđuje Višnjićev radni status tokom cijele naredne godine.

Računi su plaćeni. Sajt je ostao nedovršen.

Dana 13. januara 2026. CAPITAL je izvijestio da je AIKT tokom 2025. potrošio više od BAM 30.000 na putovanja, hotele i ugostiteljske usluge.

Prijavljeni troškovi uključivali su gotovo BAM 13.000 plaćenih kompaniji VTTI Travel, približno BAM 4.100 hotelu Integra Inženjering u Banjoj Luci i BAM 3.175 kompaniji Zepter Passport.

Druge prijavljene nabavke odnosile su se na hotele u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

To su bili rashodi agencije. Pojedinačni iznosi ne utvrđuju privatne odmore niti nezakonite lične koristi. Njihova ispravnost provjerava se kroz službenu svrhu: odobrene putnike, prateće račune, ovlašćene aktivnosti i rezultate.

Prateći podatak učinio je institucionalni kontrast teško odbranjivim.

U vrijeme objavljivanja tog januarskog izvještaja, internet stranica AIKT-a još je bila u izradi.

Agencija zadužena za digitalni razvoj mogla je da organizuje putovanja i ugostiteljske usluge dok nije uspijevala da završi svoj osnovni javni sajt.

Iznos je bio mali u poređenju s ugovorom ELINC-a. Propust u objavljivanju informacija nije.

Funkcionalan sajt pružio bi očigledno mjesto za objavljivanje odluka o nabavkama, godišnjih izvještaja, dokumenata o stranoj saradnji, finansijskih pregleda i pravila koja uređuju informacionu bezbjednost.

Ne bi dokazao da je agencija sposobna. Olakšao bi osnovnu kontrolu odgovornosti.

Agencija je pripremila nabavku promocije vrijednu milion maraka. Njena osnovna infrastruktura za objavljivanje podataka ostala je nedovršena.

Javna komunikacija ne mjeri se količinom povoljnog medijskog prostora koji institucija kupi. Mjeri se time mogu li građani dobiti pouzdane informacije o njenim odlukama.

Rybar kao „napredni trajni manipulator“

Dana 23. septembra 2026. Detektor je izvijestio o bezbjednosnoj procjeni Rybara koju je izradila kompanija Alto Intelligence sa sjedištem u Španiji.

Procjena je organizaciju opisala kao „naprednog trajnog manipulatora“, odnosno „Advanced Persistent Manipulator“.

Taj izraz označava prijetnju kroz uticaj, a ne klasičnu hakersku grupu ili sudski utvrđenu činjenicu.

Prema Detektorovom prikazu, procjena se odnosila na infrastrukturu sposobnu da brzo proizvodi, prilagođava lokalnim sredinama i distribuira tumačenja na različitim jezicima i u različitim regionima.

Portal je opisao i službenu podršku Kremlja Rybaru i njegovu operaciju proizvodnje sadržaja usmjerenog na Balkan.

Taj model prevazilazi pojedinačnu neistinu.

Mreža uticaja može oblikovati okvir u kojem publika tumači događaje: koje činjenice dobijaju naglasak, koje institucije djeluju pouzdano, koje nezadovoljstvo se pojačava i koji politički akteri se predstavljaju kao zaštitnici.

Prilagođavanje lokalnoj sredini posebno je vrijedno. Sadržaj prilagođen jeziku i sporovima nekog regiona ne stiže kao očigledno strano uputstvo. Do publike dolazi preko poznatih referenci i posrednika.

Zato je potvrđeni plan AIKT-a bio važan.

Institucionalna saradnja stranoj mreži uticaja nudi odnose, kredibilitet i ulaz u postojeće obrazovne sredine. Medijska škola pruža okvir za razvijanje tih odnosa pod naizgled profesionalnom svrhom.

Procjena iz 2026. nije utvrdila da je svaki prijedlog AIKT-a sproveden. Izoštrila je bezbjednosne posljedice izbora partnera kojem se agencija okrenula.

Prepiska, sporazumi, evidencija obuka, finansiranje i učesnici moraju utvrditi stvarni obim tog odnosa.

Odgovornost za početnu odluku već je vidljiva. Višnjićeva agencija potvrdila je da namjerava da sarađuje sa Zvinčukom.

Stručne reference ne brišu odgovornost

Višnjićeva karijera ne može se svesti na jedan ugovor ili jednu optužbu.

Ona prolazi kroz institucije koje kontrolišu osjetljive informacije, raspoređuju javni novac i daju politički legitimitet.

Izvještaj iz 2011. otvorio je pitanja pristupa prisluškivanom materijalu i političke zaštite. Prijava iz 2017. pokrenula je tužilačke provjere opreme i istražnog materijala. Istraga iz 2020. smjestila ga je u kompaniju koja je učestvovala u farmaceutskom projektu finansiranom javnim novcem.

Agencija koju je kasnije vodio pokrenula je veliki tender za oglašavanje, potvrdila planove za saradnju s Rybarom i postala prijavljeni izvor upitnika o zaobilaženju sankcija kojeg se odrekla.

Javno je branio arhitekturu ELINC-a dok je nezavisni nadzor opisivao kao nešto o čemu se još razmišlja.

Ti dokumenti ne utvrđuju jednu centralno vođenu zavjeru niti ličnu isplatu koja obuhvata svaki navedeni iznos. Utvrđuju odvojene odluke i veze koje zahtijevaju odvojene istrage.

Utvrđuju i političku odgovornost.

Tehnička stručnost ne opravdava slabe zaštitne mehanizme. Međunarodna priznanja ne opravdavaju buduća partnerstva. Bliskost direktora s vladajućim rukovodstvom ne oslobađa ga obaveze da objasni svoje odluke.

Ni ostavka ne oslobađa Vladu odgovornosti za ugovore, stranu saradnju i institucionalne komunikacije.

Uključeni zvaničnici moraju odgovoriti dokumentima: potpisanim odlukama, provjerenom evidencijom, finansijskim izvještajima, tehničkim revizijama i tužilačkim odlukama.

Ta obaveza proteže se od Banje Luke i Sarajeva do Vašingtona i evropskih prijestonica.

Pitanja na koja vlasti moraju odgovoriti

Vlastima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine

Ko je odobrio ugovor s ELINC-om, ko ga je potpisao i ko je odobrio njegovo finansiranje?

Objavite ugovor, anekse, pravni osnov nabavke, raspored plaćanja, podatke o vlasništvu dobavljača i bezbjednosne procjene korišćene pri njegovom izboru. Navedite svako usko i opravdano bezbjednosno zatamnjenje podataka, umjesto da cijelu nabavku tretirate kao nešto izvan javne kontrole.

Šta je tačno kupljeno, instalirano, prihvaćeno i plaćeno? Koje obećane komponente još nisu isporučene?

Koji zakon odobrava svaku kategoriju prikupljanja, čuvanja, filtriranja i pristupa? Ko ima administrativna ovlašćenja na 15 predloženih lokacija? Kakav pristup imaju strani dobavljači ili centar za podršku u Srbiji?

Ko, izvan lanca zvaničnika i izvođača koji su nabavili sistem, ima ovlašćenje da ga pregleda, zaustavi nezakonito djelovanje i izrekne sankcije?

Da li je nezavisno tehničko tijelo pregledalo stvarnu konfiguraciju? Ako jeste, objavite njegove nalaze i ograničenja. Ako nije, zašto je Vlada preuzela obavezu od BAM 57 miliona prije uspostavljanja te provjere?

Kada je riječ o tenderu za oglašavanje, ko je odobrio izmjenu plana javnih nabavki? Zašto je objavljena samo 12 minuta prije obavještenja? Ko je obrazložio zahtjeve za studijima u tri grada, pet ekipa, pet montažnih jedinica i dronom?

Ko je dostavio ponude? Ko je dobio posao? Šta je plaćeno? Gdje su isporučeni materijali i procjena njihove javne vrijednosti?

Kod farmaceutskog ulaganja identifikujte kupljena patentna prava, nezavisnu procjenu vrijednosti, istraživačke faze i svaku odobrenu isplatu. Šta je javnost dobila za preuzetu obavezu od BAM 6 miliona? Koji rezultati postoje izvan ugovornih obećanja?

Objavite konačni ishod provjera iz 2017. u vezi s operacijom „Port Royal“. Šta se dogodilo s opremom i materijalom prikupljenim na osnovu sudskih odobrenja koji su navedeni u prijavi? Ko je odobrio eventualnu predaju stranim službenicima i strana putovanja koja su provjeravana?

U vezi s Rybarom, objavite prepisku, predložene i potpisane sporazume, pravne provjere, uključene fakultete, aktivnosti obuke i finansiranje. Koja bezbjednosna procjena je opravdala nuđenje institucionalnog partnerstva Zvinčuku?

U vezi s upitnikom o sankcijama, identifikujte pošiljaoca na osnovu provjerene evidencije. Da li je službeni nalog korišćen zakonito, zloupotrijebljen iznutra, kompromitovan ili lažno predstavljen? Koji nalazi potkrepljuju odgovor?

Koje mjere su preduzete protiv odgovornih?

I šta se dogodilo s Višnjićevom ostavkom? Koji zvaničnici su mu i nakon objavljivanja podataka o stranoj saradnji nastavili povjeravati ovlašćenja i koja provjera je opravdala tu odluku?

Zašto je vladin odgovor iz novembra 2025. ostavio njegov položaj nerazjašnjenim, umjesto da pruži jasno objašnjenje postupanja agencije?

Ko je prihvatio odgovornost za otvaranje tih institucionalnih vrata?

Vladi Sjedinjenih Američkih Država: Stejt departmentu, FBI-ju i Ministarstvu pravde

Kakva provjera je prethodila priznanjima direktora FBI-ja iz 2016. i kakva provjera je uslijedila nakon tužilačkih provjera iz 2017?

Nagrada je priznala saradnju. Istovremeno je dala ugled službeniku koji je kasnije ušao u Dodikovu savjetničku strukturu i branio projekat agencije koji kombinuje kinesku tehnologiju s ruskim praksama kontrole.

Kako se ta profesionalna putanja razvijala bez odgovarajućeg javnog obračuna s ranijim pitanjima?

Za FBI i Ministarstvo pravde: da li su američki službenici primili bilo koji istražni materijal naveden u prijavi iz 2017? Ako jesu, koji pravni osnov je uređivao njegovu predaju? Ko je održavao lanac čuvanja i predaje dokaznog materijala? Koje obaveze su postojale prema sudovima koji su odobrili prikupljanje?

Koju opremu su Sjedinjene Države obezbijedile, na osnovu kojih sporazuma i s kakvim kontrolama njene kasnije upotrebe?

Sačuvajte dokumentaciju i javno objasnite pravni okvir bez otkrivanja zaštićenih istražnih podataka.

Za Stejt department: kako je opis Dodikove koruptivne mreže političkog pokroviteljstva i kontrole medija, koji je Ministarstvo finansija objavilo 2022, uticao na provjeru kasnijih javnih tehnoloških i reklamnih projekata?

Kakva procjena rizika dobavljača i provjera sankcija je sprovedena u vezi s ELINC-om i njegovom prijavljenom matičnom kompanijom China Electronics Corporation? Koja konkretna američka ograničenja važe za relevantne kompanije, finansiranje ili transakcije?

Ko je procijenio predložene ruske bezbjednosne prakse i potvrđene planove AIKT-a za saradnju s Rybarom?

Da li je upitnik iz avgusta 2025. pokrenuo provjeru finansijskih posrednika, vlasničkih struktura ili transakcija koje potpadaju pod američku nadležnost?

Pitanje nije može li staro priznanje predvidjeti svaku buduću odluku. Pitanje je da li američke agencije ponovo procjenjuju bivše operativne partnere kada kasnija dokumentacija otkrije ozbiljne bezbjednosne probleme i propuste u odgovornosti.

Kako je načelnik za visokotehnološki kriminalitet kojeg je priznao FBI postao javni branilac ovog kineskog i ruskog tehnološkog aranžmana?

Šta američka vlada zna o tom razvoju, šta je istražila i koje mjere su uslijedile?

Evropskoj uniji i državama članicama EU

Detektor je 2024. prenio upozorenje EU o saradnji s Rybarom. Šta je uslijedilo nakon tog upozorenja?

Navedite pravni status Zvinčuka i Rybara, relevantne datume uvrštavanja na sankcione liste, važeće zabrane i nadležnosti za njihovo sprovođenje.

Koji organi su provjeravali potvrđeni plan AIKT-a za saradnju? Koju dokumentaciju su tražili? Do kojih zaključaka su došli?

Zašto je institucionalnom odnosu s ruskim vođom operacije uticaja, za kojeg je izviješteno da je pod sankcijama, dopušteno da napreduje bez jasnog javnog prikaza evropskog odgovora?

Položaj Bosne i Hercegovine izvan Unije ne stavlja svaku povezanu finansijsku ili poslovnu transakciju izvan evropske nadležnosti. Evropske vlasti kontrolišu svoje banke, kompanije, sprovođenje carinskih propisa i obaveze u vezi sa sankcijama.

Kakvoj provjeri su podvrgnuti kanali navedeni u upitniku iz avgusta 2025?

Koje agencije su pregledale predložene rute kroz Srbiju, Tursku i teritoriju EU? Koje finansijsko-obavještajne jedinice su procijenile pominjanje alternativnih banaka, kriptovaluta i stablecoina?

Da li su zahtjevi za pomoć upućeni vlastima Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja? Da li su stvarni vlasnici i posrednici provjeravani zbog zabranjenih aktivnosti?

Objavite ishode sprovođenja propisa. Nemojte ih zamijeniti još jednom opštom deklaracijom o evropskoj bezbjednosti.

Šta su bezbjednosne službe država članica uradile povodom prijetnje opisane u procjeni Rybara koju je izradila kompanija Alto Intelligence? Kako razlikuju zakonito izražavanje od koordinisanog stranog djelovanja radi uticaja koje zahtijeva sankcione ili bezbjednosne mjere?

Koji uslovi uređuju evropsku podršku javnim digitalnim institucijama koje ulaze u takva partnerstva? Koji nezavisni zaštitni mehanizmi štite novinare, organizacije civilnog društva i građane čiji podaci ulaze u predložene sisteme?

Zapadni Balkan ne može se tretirati kao sporedno pitanje kada se finansijski kanali, operacije uticaja i infrastruktura koji su predmet provjere nalaze neposredno uz Uniju.

Koje zakonite, ciljane mjere će spriječiti zabranjene transakcije i sankcionisane operatere uticaja da iskoriste te institucionalne otvore?

Ko je odgovoran za njihovo sprovođenje?

I do kojeg datuma će javnost vidjeti rezultate?

Dodik’s Digital Insider: The Secret Deals and Russian Ties of Dražen Višnjić

Digital Power Investigation — Sat, 10 Oct 2026 00:19:48 +0000

The contract came first. Independent oversight was still a thought.

By the time Dražen Višnjić publicly explained the technology project, Republika Srpska’s government had already signed an agreement worth BAM 57 million with the Chinese company ELINC. The proposed combination was explicit: Chinese hardware and software, Russian organizational practices, and Israeli training.

Asked who would independently guard against abuse, Višnjić said he was considering that model.

His answers, published in CAPITAL’s October 10, 2025 investigation into the project’s Chinese, Russian, and Israeli components, exposed the order of priorities. The government had committed public money to powerful infrastructure. Its technology chief could offer assurances about protection, but not an established independent oversight arrangement.

He praised Russian mechanisms of “control and supervision” in the name of protecting children. He described a system spanning 15 locations, connecting public institutions and potentially businesses. He insisted that it would protect rather than attack.

Citizens were being asked to accept his characterization of a system whose contract, configuration, access rules, and safeguards they could not independently evaluate.

That problem did not stand alone.

Under Višnjić, the Agency for Information and Communication Technologies of Republika Srpska, known as AIKT, also launched a BAM 1 million advertising tender. The purchase entered the procurement plan just 12 minutes before the tender notice appeared. The agency separately confirmed plans to cooperate with Mikhail Zvinchuk, the leader of Russia’s Rybar propaganda network.

In August 2025, another paper trail surfaced: a questionnaire exploring sanctions workarounds, alternative banking channels, and cryptocurrency payments. CAPITAL reported that it had circulated from an official AIKT email address. The agency denied involvement.

These are distinct episodes, with different evidentiary records. Together, they reveal a public institution whose ambitions expanded faster than its accountability.

Republika Srpska is one of Bosnia and Herzegovina’s two entities, not an independent country. Its digital infrastructure sits inside a state bordering the European Union. Decisions made in Banja Luka therefore reach beyond an agency’s organizational chart. They affect public institutions, citizens’ information, regional financial channels, and the security interests of neighboring countries.

Višnjić is the connecting figure: a military academy graduate, police interception specialist, internationally recognized cybercrime official, presidential adviser, reported company director, and ultimately the head of an agency entrusted with information security.

His credentials gave him authority. His political relationships gave him access. The record shows what he did with both.

The interception system and the political patrons

The earliest supplied account of Višnjić’s career begins inside Republika Srpska’s Interior Ministry.

In an October 2011 report on interception practices, journalist Slobodan Vasković described Višnjić as a graduate of the military academy in Belgrade who subsequently served in Bosnia and Herzegovina’s Armed Forces. Around 2008, he moved into the RS Interior Ministry.

That account establishes the reported military background. It does not identify a specific military-intelligence assignment. The sensitive intelligence collection described in the report concerns his subsequent police work.

Vasković placed Višnjić directly at the controls of interception equipment.

The ministry had recently purchased approximately BAM 1.5 million in surveillance and interception technology from the Belgrade company Vizus. Interior Minister Stanislav Čađo confirmed the acquisition. Vasković reported that a substantial portion of its financing came from Dodik’s presidential office.

An earlier equipment purchase, approximately two years before, had cost about BAM 2.5 million.

Neither sum was described as a payment to Višnjić. The issue was who operated the systems, who controlled access, and whether the legal restrictions surrounding interception survived the personnel changes inside the ministry.

Vasković’s ministry sources described experienced personnel being removed and replaced with officials loyal to Dodik’s Alliance of Independent Social Democrats, the SNSD, and presidential adviser Miloš Čubrilović.

The specific accusation against Višnjić was technical and consequential. Vasković reported that he had enabled intercepted conversations to be played on more computers than the software license permitted, without authorization.

The report also said supervisor Zlatan Mitić was removed after criticizing him. It identified Čubrilović and criminal police chief Zoran Mandić as figures protecting Višnjić’s position and advancement.

Čađo denied misuse of the equipment. Vasković reported that the parliamentary security commission also endorsed the ministry’s position.

Those competing accounts cannot be settled by adopting either side’s confidence. They require the underlying records: authorized operator lists, system permissions, interception warrants, access logs, and the decisions governing the removal of personnel.

An interception system does not merely collect information. It concentrates power over the people whose communications pass through it. Professional relationships, confidential sources, commercial dealings, and political associations become available to whoever holds the appropriate credentials.

Expanding playback access is therefore not an obscure licensing dispute. It changes the number of people who can hear intercepted material and complicates the ability to account for its use.

The question Vasković raised in 2011 was the same question that would return in Višnjić’s later career: does the institution control its technical specialist, or does political protection place the specialist beyond effective institutional control?

Five years later, a very different institution would strengthen his professional standing.

An FBI commendation, followed by questions about the evidence

On May 26, 2016, Banjaluka.com reported that six members of the RS Interior Ministry’s high-tech crime department had received commendations from the FBI director for international cooperation.

Višnjić, then the department’s chief, was among them.

He presented the international operation “Port Royal” as a major accomplishment, crediting it with the arrests of several dozen criminals.

The recognition gave him an internationally useful credential. He was not simply a political appointee claiming familiarity with computers. He had led sensitive investigative work and cooperated with American law enforcement.

That experience makes his later decisions harder to excuse as ignorance. A cybercrime chief understands the significance of access controls, evidentiary handling, authorization, and the difference between an official assurance and an auditable procedure.

By October 2017, however, his former department was under a different kind of scrutiny.

An October 27 report republished by BN from SrpskaCafe described an anonymous complaint concerning Višnjić and former colleagues. Police official Darko Ilić confirmed that prosecutors had instructed police to gather additional information.

The complaint questioned the use of FBI-provided equipment during “Port Royal,” which ran between March 2014 and October 2015.

It also questioned the handling of information obtained under court authority. Had the material been properly submitted to the court? Had it been copied onto external drives and passed to FBI personnel?

Those are questions about the legal chain of custody, not merely administrative tidiness. Material collected under judicial authorization must remain accountable to the authority that permitted its collection.

The complaint also questioned Višnjić’s foreign travel to Switzerland and Russia during 2015 and 2016. The travel orders, authorizations, funding records, and reports from those trips are the documents needed to establish their official basis.

The cited reporting records an instruction to check the complaint. It does not establish the final prosecutorial disposition.

That missing outcome matters. The public needs to know what investigators examined, whether they established improper handling, and how prosecutors resolved the matter. An anonymous complaint is not a verdict. An instruction to investigate is not an exoneration.

By the time those questions became public, Višnjić had left the ministry and become an adviser to Dodik.

His move carried him from a department facing scrutiny into the presidential advisory structure. The career continued. The cited account of the inquiry did not provide its conclusion.

American recognition had helped establish his competence. Dodik’s office supplied the next position.

BAM 6 million for a sepsis patent

In November 2020, Višnjić’s name appeared in a controversy far removed from cybercrime.

A BN investigation into a BAM 6 million public investment in a proposed sepsis treatment, published November 6, questioned a pharmaceutical venture associated with physician Dušan Ninkov.

BN reported that Republika Srpska’s Health Ministry had contracted to acquire a 25 percent interest in the patent. Finance Minister Zora Vidović instructed the Investment-Development Bank to assume the government’s payment obligation through three installments of BAM 2 million.

The corporate structure brought the political connection into view.

According to BN, Tesla Bioscience’s ownership included the government, Ninkov, and Belgrade-based Iris Institut. The outlet identified businessman Dragan Vasiljević as Iris Institut’s owner and Višnjić as its director.

The reported directorship placed a former Dodik adviser inside the ownership chain of a publicly financed pharmaceutical project.

It did not establish that Višnjić personally received BAM 6 million. The sum concerned the public investment. His role was managerial and institutional.

Keeping that distinction clear directs scrutiny toward the right records rather than an invented personal transfer.

What patent rights did the government acquire? What independent valuation supported the price? Which research milestones governed the investment? Which installments were authorized and actually disbursed? What clinical, commercial, or financial results followed?

A patent interest is not a demonstrated treatment. A company’s formation is not evidence that its product works. Public financing does not supply the scientific validation missing from a business proposal.

The government owed taxpayers more than a promise of future medical success. It owed them documented due diligence before committing funds and an accounting of the results afterward.

Višnjić’s reported position adds another layer of responsibility. A politically connected director participating in the corporate structure of a public investment should expect scrutiny of conflicts, relationships, decision-making, and the value obtained.

The supplied record identifies the financing arrangement and the company connection. It does not supply a completed accounting of the treatment’s development or the public investment’s return.

The same Investment-Development Bank that appeared in this pharmaceutical financing would later appear in reporting about efforts to attract Russian investment. That does not make the projects a single scheme. It shows how the entity’s public financing institutions recur across politically favored initiatives.

Washington’s description of Dodik’s system

On January 5, 2022, the U.S. Treasury publicly described the political environment in which Višnjić’s career had advanced.

In its sanctions announcement concerning Dodik and his associated media network, Treasury accused Dodik of using public office to accumulate wealth through corruption and of building a patronage network benefiting himself and his associates.

The announcement described government contracts and monopolies awarded to close business associates.

It also addressed media control. Treasury accused Dodik of exercising behind-the-scenes control over Alternativna Televizija, or ATV, including requiring approval of politically sensitive coverage. It said he directed public money toward the station for corrupt purposes.

This was the U.S. government’s assessment of Dodik and his network. It was not a separate Treasury finding against Višnjić.

Its relevance is nevertheless direct. Treasury described a system in which contracts, political access, and media influence reinforced one another.

Within that system, an advertising tender is not politically neutral merely because it carries a procurement number. A foreign partnership does not become benign because an agency labels it educational. A technology contract does not acquire public legitimacy because an official calls it protective.

The officials responsible must show what the public receives, how suppliers are selected, what relationships influence decisions, and who can enforce limits.

Višnjić had moved through several parts of this institutional environment: policing, presidential advice, a reported corporate directorship, and another ministerial advisory role.

In 2024, he received a position that brought those experiences together.

A new agency, an old insider

On February 7, 2024, Mondo reported that Višnjić would replace Denis Turkanović as AIKT’s director.

Turkanović had been the first director of an agency established only a few months earlier. Višnjić arrived from an advisory position with minister Željko Budimir.

His résumé fit the government’s needs: a former high-tech crime chief with foreign operational contacts, experience advising Dodik, and familiarity with the political leadership.

The agency’s responsibilities were extensive. They included information security, oversight of security implementation, electronic government, and broader technology development.

These functions placed AIKT near the systems through which institutions operate and citizens interact with public administration. Security decisions made there concern more than equipment purchases. They concern administrative access, institutional dependencies, and the protection of information.

Višnjić understood the deficiencies.

In an April 2024 interview with Glas Srpske about outdated cybersecurity regulations, he argued that existing law did not adequately address contemporary threats. He said the preceding two decades of digitization had failed to integrate cybersecurity properly.

He promoted a cyber academy and acknowledged legal and technical gaps affecting the proposed social-card system.

That interview is an essential part of the record. It shows that the director recognized the danger of building digital systems without sufficient legal foundations.

The following month, according to CAPITAL’s reporting, the government signed the BAM 57 million ELINC agreement and attempted to conceal it from the public.

The purchase concerned a long-term technology arrangement. CAPITAL described a ten-year software deal and later reported that it combined Chinese equipment with Russian security practices and Israeli training.

The outlet identified ELINC as owned by China Electronics Corporation and reported that the parent company appeared on a U.S. blacklist.

That supplier relationship requires a precise compliance assessment, not loose assertions that every related transaction automatically violates American law. It also requires an explanation of why this vendor was selected, what alternatives were evaluated, and what risks the government accepted.

The government signed the agreement. The available account does not identify Višnjić as its signatory. His documented responsibility lies in his leadership of AIKT and his public defense and explanation of the proposed system.

The officials who signed and financed the contract remain responsible for their own decisions.

Meanwhile, the agency’s next conspicuous procurement initiative was not an independent audit or a public technical disclosure. It was a major publicity package.

Twelve minutes, one million marks

On June 7, 2024, AIKT published a tender worth BAM 1 million before tax for a twelve-month media advertising framework agreement.

BAM is the convertible mark, Bosnia and Herzegovina’s currency. For an agency still establishing its operations, this was a substantial proposed publicity expenditure.

A Gerila investigation credited to procurement watchdog Pratimo Tendere, published June 10, found that the purchase did not appear in the original procurement plan.

The amendment adding it appeared just 12 minutes before the tender notice.

That interval does not prove when officials began preparing the purchase. It does document how little time separated the public appearance of the revised plan from the launch of the competition.

The specifications imposed demanding conditions.

Bidders needed particular television-distribution capabilities and access to studios in Banja Luka, East Sarajevo, and Trebinje. They needed five filming crews, five editing units, and a drone. They also needed experience with similar contracts totaling at least BAM 1 million.

Each requirement placed another condition between a potential bidder and the contract.

The watchdog compared the specifications with an earlier Trebinje procurement won by A Media, an ATV affiliate, and warned that the terms risked restricting competition.

That comparison identified a reason for scrutiny. It did not establish the eventual winner of AIKT’s tender, which the cited investigation did not identify.

The distinction does not soften the procurement problem. It defines it.

A competition can be constrained before bids arrive. Requirements that track a particular provider’s existing operational footprint demand a clear explanation of necessity. Officials must show why the public service requires those capacities rather than simply demonstrating that a bidder possesses them.

Why three studio locations? Why five crews and five editing units? What volume of public-information work required that production capacity? How would the agency measure results?

Those questions become sharper against Treasury’s description of public money reinforcing Dodik’s media network.

Višnjić had just argued that cybersecurity had been neglected for years. His agency was now preparing to buy a million-mark package of visibility.

Visibility is not the same as transparency. Advertising tells citizens what an institution wants them to hear. Disclosure lets them inspect what it has done.

Ten days after the tender notice, another announcement showed the direction of AIKT’s institutional relationships.

The door opened to Rybar

On June 17, 2024, Rybar announced that its leader, Mikhail Zvinchuk, and Višnjić had agreed on cooperation in the Balkans.

According to Detektor’s November 5 investigation into Rybar and the proposed media school, the plans included media education and other joint projects.

Detektor quoted Rybar celebrating the development: “Our expansion has reached a new level.”

The agency subsequently confirmed to Detektor, in July, that it would begin cooperation with Zvinchuk.

By November, the outlet was reporting plans for an agreement involving a media school and cooperation with local faculties.

The institutional commitment is the central fact. This was not simply a photograph whose significance had been inflated by critics. AIKT itself confirmed planned cooperation.

The record establishes that decision to pursue the relationship. It does not establish that every proposed school, agreement, or training component was ultimately implemented.

The identity of the prospective partner made the decision indefensible as sound information-security policy.

Detektor described Rybar as a Russian propaganda instrument. It reported that EU countries had sanctioned Zvinchuk for supporting actions undermining Ukraine’s territorial integrity, sovereignty, and independence.

The outlet also reported an EU warning that the cooperation would violate the Union’s sanctions regime.

An agency entrusted with information security was offering institutional standing to a network serving Kremlin narratives during Russia’s war against Ukraine.

Calling the project a media school did not erase that political function.

Media training builds professional relationships. It shapes habits of sourcing, framing, distribution, and audience engagement. An organization pursuing influence gains more than an audience when it establishes relationships with local communicators. It gains intermediaries able to carry its interpretations into familiar settings.

Official cooperation adds another asset: legitimacy.

A government agency and local academic partners give a foreign organization a status it cannot obtain merely by posting content online. They provide an institutional introduction.

That is the failure in Višnjić’s decision. AIKT should have subjected the proposed relationship to security and sanctions scrutiny before lending its name to it.

Instead, the agency confirmed plans to cooperate.

The full agreements, correspondence, budgets, participating institutions, and activity records are needed to establish how far the relationship developed. The public confirmation already establishes who chose to pursue it.

The sanctions questionnaire and the official inbox

On August 11, 2025, CAPITAL disclosed a questionnaire exploring sanctions workarounds and cryptocurrency payments.

The outlet said it had examined the document and that it had been circulated to institutions from an official AIKT email address.

Its stated purpose was to map resources and assess cooperation with Russia’s Nizhny Novgorod region in information and communication technology.

Some questions resembled ordinary investment due diligence: internet speeds, fiber coverage, laboratory resources, available infrastructure, technical standards, and patent registration.

Others pursued a different objective.

The questionnaire asked what legal structures Republika Srpska offered Russian technology companies. It asked about intermediary export routes into the European Union, including routes through Serbia and Turkey.

It sought protection from what it called secondary EU sanctions. It asked about non-EU financial channels, including Chinese and Arab banks.

It explored cryptocurrency transactions, including stablecoins, and requested information on banks offering “sanction-resistant” payment channels.

It also asked about customs arrangements independent of EU platforms and guarantees if European authorities blocked exports.

These were questions about sanctions-workaround capacity, not merely opportunities for software development.

CAPITAL’s account placed them within an existing official relationship. Republika Srpska had begun cooperation with the Nizhny Novgorod region in 2018. The outlet also described an Investment-Development Bank delegation presenting the entity’s investment profile to prospective Russian investors.

The questionnaire was separate from the Rybar media initiative. The paper trails concern different partners and purposes, but they lead through the same agency’s reported institutional channel.

AIKT denied any connection to the questionnaire.

It said the matters did not fall within its responsibilities and suggested that someone had represented themselves as acting in the agency’s name.

That answer did not resolve CAPITAL’s reported evidence of an official email connection.

An apparent official sender address is not, by itself, proof of an authorized employee’s identity. Email headers, server records, account access logs, and internal instructions are needed to distinguish authorized circulation from misuse, compromise, or impersonation.

Those are precisely the records a cybersecurity agency should preserve and examine.

If the circulation was unauthorized, AIKT had a security incident to investigate. If it was authorized, it had an institutional decision to explain.

The published response did not identify the sender or provide the technical findings needed to settle that contradiction.

CAPITAL’s reporting did not establish Višnjić’s personal authorship. Nor did it establish a completed sanctions-evasion transaction.

It established a document containing explicit workaround questions, a reported connection to an official communications channel, and an agency denial that left the central issue unanswered.

The questionnaire also pressed into matters beyond an entity’s unilateral authority. International trade arrangements are state-level responsibilities. A questionnaire cannot confer on Republika Srpska powers that Bosnia and Herzegovina’s constitutional framework assigns elsewhere.

The risk was not confined to a Russian investor seeking a convenient payment route. Institutions and businesses in Bosnia and Herzegovina would bear the consequences of any unlawful facilitation.

The agency’s invocation of European programs in its denial made the contradiction more pronounced: it presented itself as pursuing European institutional engagement while a document reportedly circulated from its address explored protection from European restrictions.

The answer belongs in an authenticated incident report, not another promotional statement.

Russian control practices, sold as protection

By October 2025, Višnjić was publicly defending the ELINC project at a seminar concerning digital rights and the safety of journalists and activists.

CAPITAL published his answers on October 10.

He said Chinese systems supplied the technology, Russian practices supplied organizational methods, and Israeli cooperation supplied training.

He praised Russia’s mechanisms of “control and supervision” concerning child protection and said those practices would be used locally.

The proposed system, he explained, would protect critical infrastructure through sectoral arrangements covering institutions such as health, government administration, energy, and finance.

Children would have a separate protective package. Institutions would connect across 15 locations, with small and medium-sized businesses also offered access.

He said the system would not read communications content and characterized the equipment as conventional firewalls processing metadata related to cyber threats.

Those statements deserve technical examination, not automatic acceptance or automatic rejection.

A firewall is not, by definition, a mass-surveillance platform. The relevant questions concern what this particular deployment is configured to inspect, retain, block, and share.

Metadata is not empty information. Depending on the fields collected, it can reveal connections, device activity, timing, and patterns without reproducing the contents of a message.

The specifications must establish which data enters the system, who can access it, how long it remains, and what uses are permitted.

Administrative credentials matter. Remote maintenance permissions matter. Audit logs matter. The ability to change filtering rules matters.

So does the legal mechanism that prevents a security function from becoming an instrument for monitoring political opponents or restricting journalism.

CAPITAL reported further proposed architecture: 15 nodes by 2027, a data center at the electrical engineering faculty in East Sarajevo, and a main support center in Kragujevac, Serbia.

Those locations introduce another set of responsibilities. Which institution operates each component? Which company controls maintenance? Who holds the administrative credentials? What access crosses the border?

The same CAPITAL account traced disclosures to an April 11 government conference in Banja Luka, closed to journalists and the public. The outlet reported that the presentation addressed institutions and children, but also referred to media producing “bad news.”

That phrase requires investigation in the context of the system’s procurement and intended use.

Reporting that embarrasses the government is not a cyberattack. Political criticism is not malware.

Višnjić publicly denied that the system would be used to control media. His denial does not substitute for technical restrictions and enforceable law.

CAPITAL quoted attorney Aleksandar Jokić criticizing the purchase of solutions before the creation of an adequate legal framework and independent control.

The sequence remained the central defect.

The BAM 57 million agreement had been signed. Asked about independent oversight against abuse, Višnjić said he was considering the model.

This was the same director who had warned, in April 2024, that digital systems were outpacing their legal foundations.

He recognized the problem. His explanation did not show that the government had solved it.

A resignation that did not complete the departure

On November 13, 2025, CAPITAL reported that Višnjić had submitted his resignation but that it had not been accepted.

Asked whether the director had been dismissed, Prime Minister Savo Minić said he had not.

Asked whether he had resigned, Minić replied: “I haven’t seen it.”

CAPITAL reported that Višnjić did not answer its calls that day.

The account did not establish a completed departure. It established a reported resignation, an unaccepted exit, and a prime minister unwilling or unable to clarify the position.

Nor did the account provide a reckoning with the agency’s decisions.

A resignation letter cannot explain the design of an advertising tender. It cannot establish the safeguards governing a technology system or authenticate the sender of a sanctions questionnaire.

It cannot disclose what was signed with Rybar.

The government’s responsibility did not end with whether it retained or replaced one director. It had empowered him. It had signed the major technology agreement. It controlled the institutional mechanisms through which his decisions should have been reviewed.

The public needs the subsequent personnel decisions and the records of any disciplinary, security, procurement, or prosecutorial examination.

The November report documents the uncertainty at that moment. It does not establish Višnjić’s employment status throughout the following year.

The bills were paid. The website was still unfinished.

On January 13, 2026, CAPITAL reported more than BAM 30,000 in AIKT spending on travel, hotels, and hospitality during 2025.

The reported expenditure included nearly BAM 13,000 paid to VTTI Travel, approximately BAM 4,100 to the Integra Inženjering hotel in Banja Luka, and BAM 3,175 to Zepter Passport.

Other reported purchases involved hotels in Serbia and Bosnia and Herzegovina.

These were agency expenditures. The itemized amounts do not establish private holidays or unlawful personal benefits. Their proper financial test is official purpose: approved travelers, supporting receipts, authorized activities, and results.

The accompanying disclosure made the institutional contrast difficult to defend.

As of that January report, AIKT’s website remained under construction.

An agency responsible for digital development could arrange travel and hospitality while failing to complete its basic public-facing site.

The amount was small beside the ELINC agreement. The disclosure failure was not.

A functioning website would have provided an obvious place to publish procurement decisions, annual reports, foreign-cooperation documents, financial summaries, and the rules governing information security.

It would not have proved that the agency was competent. It would have made basic accountability easier.

The agency had prepared a million-mark publicity procurement. Its routine disclosure infrastructure remained unfinished.

Public communication is not measured by the volume of favorable coverage an institution purchases. It is measured by whether citizens can obtain reliable information about its decisions.

Rybar as an “Advanced Persistent Manipulator”

On September 23, 2026, Detektor reported on a security assessment of Rybar by Spain-based Alto Intelligence.

The assessment described the organization as an “Advanced Persistent Manipulator.”

The phrase identifies an influence threat, not a conventional hacking group or a judicial finding.

As presented by Detektor, the assessment concerned infrastructure capable of rapidly producing, localizing, and distributing interpretations across languages and regions.

The outlet also described official Kremlin support for Rybar and its Balkan-oriented content operation.

That model goes beyond an isolated falsehood.

An influence network can shape the interpretive setting in which audiences encounter events: which facts receive emphasis, which institutions appear trustworthy, which grievances are reinforced, and which political actors are presented as protectors.

Localization is especially valuable. Content adapted to a region’s language and disputes does not arrive as an obvious foreign instruction. It reaches audiences through familiar references and intermediaries.

This is why AIKT’s confirmed plan mattered.

Institutional cooperation offers a foreign influence network relationships, credibility, and entry into established educational settings. A media school provides a framework for developing those relationships under an apparently professional purpose.

The 2026 assessment did not establish that every AIKT proposal had been implemented. It sharpened the security implications of the partner the agency had chosen to pursue.

The correspondence, agreements, training records, funding, and participants must establish the relationship’s actual extent.

The responsibility for the initial decision is already visible. Višnjić’s agency confirmed that it intended to cooperate with Zvinchuk.

Credentials do not erase responsibility

Višnjić’s career cannot be reduced to a single contract or a single accusation.

It moves through institutions that control sensitive information, allocate public money, and confer political legitimacy.

The 2011 report raised questions about interception access and political protection. The 2017 complaint prompted prosecutorial checks into equipment and investigative material. The 2020 investigation placed him in a company participating in a publicly financed pharmaceutical venture.

His later agency pursued a major advertising tender, confirmed plans for Rybar cooperation, and became the reported source of a sanctions-workaround questionnaire that it disowned.

He publicly defended the ELINC architecture while describing independent oversight as something still under consideration.

These records do not establish one centrally managed conspiracy or a personal payment encompassing every sum. They establish separate decisions and connections requiring separate investigations.

They also establish political responsibility.

Technical expertise does not excuse weak safeguards. International commendations do not justify future partnerships. A director’s proximity to the ruling leadership does not relieve him of the duty to explain his decisions.

Nor does a resignation relieve the government of its responsibility to account for contracts, foreign cooperation, and institutional communications.

The officials involved must answer in documents: signed decisions, authenticated records, financial statements, technical audits, and prosecutorial dispositions.

That obligation extends from Banja Luka and Sarajevo to Washington and the capitals of Europe.

The questions the authorities must answer

To the authorities of Republika Srpska and Bosnia and Herzegovina

Who approved the ELINC agreement, who signed it, and who authorized its financing?

Publish the contract, amendments, procurement basis, payment schedule, supplier ownership information, and the security assessments used to select the vendor. Identify any narrowly justified security redactions rather than treating the entire purchase as beyond public scrutiny.

What exactly has been purchased, installed, accepted, and paid for? Which promised components remain undelivered?

Which law authorizes each category of collection, retention, filtering, and access? Who holds administrative privileges at the 15 proposed locations? What access belongs to foreign suppliers or the support operation in Serbia?

Who, outside the chain of officials and contractors that procured the system, has authority to inspect it, stop unlawful activity, and impose consequences?

Has an independent technical body examined the actual configuration? If so, publish its findings and limitations. If not, why did the government commit BAM 57 million before establishing that review?

On the advertising tender, who approved the procurement-plan amendment? Why did it appear just 12 minutes before the notice? Who justified the three-city studio requirement, five crews, five editing units, and drone?

Who submitted bids? Who won? What was paid? Where are the delivered materials and the evaluation of their public value?

On the pharmaceutical investment, identify the patent rights purchased, the independent valuation, the research milestones, and every authorized disbursement. What did the public obtain for the BAM 6 million commitment? Which deliverables exist beyond contractual promises?

Release the final disposition of the 2017 checks concerning “Port Royal.” What happened to the equipment and court-authorized material identified in the complaint? Who authorized any transfer to foreign personnel and the foreign travel under examination?

On Rybar, publish the correspondence, proposed and executed agreements, legal reviews, participating faculties, training activities, and funding. What security assessment justified offering an institutional partnership to Zvinchuk?

On the sanctions questionnaire, identify the sender through authenticated records. Was the official account used legitimately, misused internally, compromised, or impersonated? Which findings support the answer?

What action followed against anyone responsible?

And what became of Višnjić’s resignation? Which officials continued to entrust him with authority after the foreign-cooperation disclosures, and what review justified that decision?

Why did the government’s November 2025 account leave his position unresolved rather than provide a clear explanation of the agency’s conduct?

Who accepted responsibility for opening these institutional doors?

To the United States government: State Department, FBI, and Justice Department

What vetting preceded the FBI director’s 2016 commendations, and what review followed the 2017 prosecutorial checks?

The award recognized cooperation. It also conferred prestige on an official who later entered Dodik’s advisory structure and defended an agency project combining Chinese technology with Russian control practices.

How did that professional trajectory develop without an adequate public accounting of the earlier questions?

For the FBI and Justice Department, did American personnel receive any investigative material identified in the 2017 complaint? If so, what legal authority governed its transfer? Who maintained the chain of custody? What obligations existed toward the courts that authorized collection?

What equipment did the United States provide, under which agreements, and with what controls over its subsequent use?

Preserve the records and provide a public account of the legal framework without exposing protected investigative information.

For the State Department, how has Treasury’s 2022 description of Dodik’s corrupt patronage and media-control network informed scrutiny of subsequent public technology and advertising projects?

What supplier-risk and sanctions review has examined ELINC and its reported parent, China Electronics Corporation? Which specific American restrictions apply to the relevant companies, financing, or transactions?

Who has assessed the proposed Russian security practices and AIKT’s confirmed plans for Rybar cooperation?

Has the August 2025 questionnaire prompted examination of financial intermediaries, ownership structures, or transactions with a U.S. jurisdictional connection?

The question is not whether an old commendation can predict every future decision. It is whether American agencies reassess former operational partners when later records reveal serious security and accountability concerns.

How did an FBI-recognized cybercrime chief become the public defender of this Chinese and Russian technology arrangement?

What does the U.S. government know about that progression, what has it investigated, and what action has followed?

To the European Union and EU member states

Detektor reported an EU warning about the Rybar cooperation in 2024. What followed that warning?

State the legal status of Zvinchuk and Rybar, the relevant designation dates, the applicable prohibitions, and the jurisdictions responsible for enforcement.

Which authorities examined AIKT’s confirmed plan to cooperate? What records did they request? What conclusions did they reach?

Why has an institutional relationship with a Russian influence leader reported as sanctioned been permitted to advance without a clear public account of the European response?

Bosnia and Herzegovina’s location outside the Union does not place every related financial or commercial transaction outside European jurisdiction. European authorities control their own banks, companies, customs enforcement, and sanctions obligations.

What scrutiny has been applied to the channels identified in the August 2025 questionnaire?

Which agencies examined proposed routes through Serbia, Turkey, and EU territory? Which financial intelligence units assessed the references to alternative banks, cryptocurrency, and stablecoin payments?

Were requests for assistance sent to authorities in Bosnia and Herzegovina and neighboring countries? Were beneficial owners and intermediaries checked for prohibited activity?

Report the enforcement outcomes. Do not substitute another general declaration about European security.

What have member-state security services done with the threat described in Alto Intelligence’s assessment of Rybar? How are they distinguishing lawful expression from coordinated foreign influence activity requiring sanctions or security intervention?

What conditions govern European support for public digital institutions that pursue such partnerships? What independent safeguards protect journalists, civil society organizations, and citizens whose information enters the proposed systems?

The Western Balkans cannot be treated as a peripheral concern when the financial channels, influence operations, and infrastructure under examination sit directly beside the Union.

Which lawful, targeted measures will prevent prohibited transactions and sanctioned influence operators from exploiting those institutional openings?

Who is responsible for carrying them out?

And by what date will the public see the results?